Iz povijesti
1. Povijest Tradicija kanonskopravne znanosti i izobrazbe - i na crkvenom i na građanskom području - prisutna je u Hrvata već od srednjega vijeka, što pokazuju statuti pojedinih gradova i pokrajina, a i filozofsko-teološke katedralne škole, studiji, javne poduke itd. Danas su kanonskopravna znanost i izobrazba kod nas uglavnom vezane uz teološke fakultete i teologije.... više
Iz povijesti
gonji box
1. Povijest

Tradicija kanonskopravne znanosti i izobrazbe - i na crkvenom i na građanskom području - prisutna je u Hrvata već od srednjega vijeka, što pokazuju statuti pojedinih gradova i pokrajina, a i filozofsko-teološke katedralne škole, studiji, javne poduke itd. Danas su kanonskopravna znanost i izobrazba kod nas uglavnom vezane uz teološke fakultete i teologije.

1.1. Tradicija kanonskopravne izobrazbe i znanosti na hrvatskom području do 1874.

Kanonskopravna ili crkvenopravna znanost i izobrazba sustavnije su prisutne u Hrvata već od srednjega vijeka. Naime, tada je zagrebački biskup Stjepan II. Babonić (1227.-1247.) u Zagrebu pokrenuo filozofsko-teološke studije, čiji su sastavni dio bila i predavanja iz crkvenoga prava. Blaženi Augustin Kažotić, biskup (1303.-1322.) utemeljio je Zagrebačku katedralnu školu s naglaskom na studij teologije, "slobodnih umijeća" i prava (izlagali su se elementi crkvenoga i građanskoga prava). U drugoj polovini XV. stoljeća u Dubrovniku su se održavale kratkotrajne pravne poduke, a u Zagrebu je bolonjski doktor i zagrebački prepozit Baltazar Napuly Dvorničić (1560.-1624.) organizirao javnu poduku iz crkvenoga i građanskoga prava.

Biskup Juraj Drašković, u duhu potridentske obnove, utemeljuje 1578. u Zagrebu sjemenište s humanističkom školom i učilištem bogoslovlja. Car i kralj Leopold I. godine 1669. daje Isusovačkom kolegiju povlastice podjele akademskih naslova i časti, ali više vlasti isusovačkog reda nisu dopustile toj novonastaloj Akademiji u Zagrebu koristiti se tim povlasticama (vjerojatno zbog konkurencije bližim austrijskim sveučilištima) pa ta ustanova neće postići sveučilišni rang. Akademija se sastojala od filozofskog i teološkog studija. U sklopu teološkog studija uvedena je 1726./1727. katedra kanonskoga i građanskoga prava. Kanonsko pravo se od 1774. predavalo i na Pavlinskom učilištu u Lepoglavi. Poslije ukinuća Družbe Isusove 1773., carica i kraljica Marija Terezija preuredila je 1776. generalni studij u Kraljevsku akademiju znanosti s Filozofskim, Bogoslovnim i Pravnim fakultetom i na Pravnom fakultetu obvezatan predmet bio je kanonsko pravo. Godine 1779. školski sustav Trojednice (Hrvatska, Slavonija, Međimurje, Rijeka s Primorjem) podvrgnut je ugarskoj vlasti. Bogoslovni fakultet 1784., kao "kraljevski teološki fakultet", dobiva prostorije unutar centralnog sjemeništa u Zagrebu. Godine 1850. ukinuta je Kraljevska akademija znanosti te osnovana Pravoslovna akademija koja nastavlja tradiciju visokog školstva u Zagrebu. Želimo istaknuti da je zadnji profesor kanonskoga prava (i povijesti) na toj ustanovi, svećenik Matija Mesić (1826.-1878.), postao prvi rektor modernog Sveučilišta u Zagrebu. On je kanonsko pravo predavao na Pravoslovnoj akademiji od 1859. godine.

Kada je Hrvatski sabor 13. siječnja 1874. proglasio Zakonski članak ob ustrojstvu sveučilišta Franje Josipa I. u Zagrebu od 5. siječnja 1874., utemeljena su u okviru Sveučilišta četiri fakulteta: Bogoslovni (teološki), Pravno- i državoslovni (pravni), Mudroslovni (filozofski) i Liječnički (medicinski) fakultet. Sveučilište je 19. listopada 1874. otvorio ban Ivan Mažuranić. Prva dva spomenuta fakulteta već su bila praktički uređena kao četverogodišnji studij, Mudroslovni fakultet je počeo rad upisom studenata prvog godišta, dok je otvaranje Liječničkog fakulteta ostavljeno za kasnije čim se osiguraju sredstva za njegovo djelovanje. Od osnivanja modernog Hrvatskog sveučilišta u Zagrebu, Bogoslovni i Pravno- i državoslovni fakulteti imali su i katedre, među ostalima, i kanonskoga ili crkvenoga prava.

U početku je ta katedra na Pravnom fakultetu nosila naziv "Katedra kanonskoga prava Katoličke i Grkoistočne crkve", a za vrijeme NDH kao "Crkveno pravo (općenito) i pravo Katoličke crkve" (istaknutiji profesori: Luka Marjanović, Edo Lovrić, Mihajlo Lanović). Akademske godine 1945./1946. ukinut je predmet Crkveno pravo te se predaje Ustav i vjeroispovjedni odnosi, a od 1946. ne predaje se više ni ta materija pa u cjelini prestaje Katedra kanonskoga prava, čak i predmet Crkveno pravo. Poslijeratna zbivanja, a pogotovo početkom 1952. kada je Rimokatolički bogoslovni fakultet rješenjem Vlade NR Hrvatske bio ukinut (doduše de facto, ali ne i de iure), utjecala su da se crkveno pravo na Pravnom fakultetu spominjalo u kontekstu nazadnog, nesuvremenog, pa čak i protudržavnog prava. Nakon demokratskih promjena, tadašnje Izvršno vijeće Sabora Republike Hrvatske proglasilo je ništavnim rješenje Vlade NRH iz 1952., a godine 1996. potpisan je Ugovor o položaju i djelovanju KBF-a u sastavu Sveučilišta u Zagrebu. Nakon toga profesori kanonskoga prava se pozivaju, doduše rijetko i samoinicijativno od profesora Pravnog fakulteta, održati koje predavanje na toj ustanovi u okviru obvezatnih predmeta ili seminara na dodiplomskom ili poslijediplomskom studiju. No, na Pravnom fakultetu u Zagrebu, nažalost, od 1946. do danas ne postoji ni kao izborni predmet ona disciplina koja je na tom Fakultetu od osnutka modernog Sveučilišta bila jedna od devet katedri.

1.2. Katedra kanonskoga prava Katoličkog bogoslovnog fakulteta od osnivanja modernog Sveučilišta u Zagrebu 1874. do danas

U sastavu teološkog studija u Hrvatskoj i prije osnivanja Sveučilišta u Zagrebu (1874.), postojala je Katedra kanonskoga prava. Svoj zamah i važnost ona dobiva osobito u okviru modernog Sveučilišta u čijem je sastavu od početka bio i Bogoslovni fakultet. U vremenu osnutka reformiranog Sveučilišta (1874.), na Bogoslovnom fakultetu je bilo osam osnovnih znanstveno-nastavnih jedinica za koje se brinuo prvi profesorski zbor KBF-a Sveučilišta u Zagrebu kojeg su članovi bili: dr. Franjo Iveković (Sveto pismo Staroga zavjeta), dr. Juraj Posilović (Sveto pismo Novoga zavjeta), dr. Antun Kržan (Specijalna dogmatika), dr. Feliks Suk (Moralna teologija), dr. Josip Rieger (Crkvena povijest), dr. Josip Stadler (Fundamentalna dogmatika), dr. Martin Štiglić (Pastoralna teologija) i profesor kanonskoga prava dr. Janko Koharić.

Katedra kanonskoga prava na KBF-u bila je, a i danas jest, osnovna znanstveno-nastavna jedinica koju sačinjavaju predmeti crkvenoga prava i s njim povezane srodne znanstvene discipline. Nositelj katedre jest pročelnik katedre koji ravna nastavnim, stručnim i znanstvenim radom katedre. Naslovi pojedinih predmeta crkvenoga prava, a i sam sadržaj, mijenjali su se tijekom povijesti da bi se što bolje odgovorilo potrebama Crkve i društva u kojemu ona djeluje.

2. Djelatnici

Donosimo kratke životopise djelatnika na Katedri kanonskoga prava KBF-a od osnivanja modernog Sveučilišta u Zagrebu do danas. Ovdje neće biti riječi o suplentima koji su kraće vrijeme vodili katedru ili predavali pojedine predmete u slučaju smrti, bolesti ili zauzetosti kojega profesora kanonskoga prava.

Dr. Janko KOHARIĆ (1845.-1880.)

Dr. Janko Koharić bio je prvi profesor crkvenoga prava na Bogoslovnom fakultetu modernog Sveučilišta u Zagrebu. Rodio se 27. prosinca 1845. u Viljevu. Za svećenika je zaređen 1869. Školovao se u Pešti, a u Beču je doktorirao teologiju (1872.). Vrativši se sa studija postaje ceremonijar u Đakovu, učitelj pedagogije u učiteljskoj školi i urednik Glasnika đakovačkog. Kada je Visoka kraljevska zemaljska vlada raspisala natječaj za profesore na Kraljevskom sveučilištu u Zagrebu, Koharić se natjecao za katedru crkvenoga prava ili moralne teologije. Dekretom od 5. rujna 1874. imenovan je izvanrednim profesorom za kanonsko pravo, a 1878. postaje redoviti profesor za istu katedru. Njegovo profesorsko djelovanje sastojalo se u predavanjima i u pisanju znanstvenih rasprava iz crkvenoga prava. Biskup Josip Juraj Strossmayer imenovao ga je "prisjednikom Duhovnog stola", a Vlada članom povjerenstva državnoga ispita "razdjela pravno-povjestnoga". Kratko je živio, umrijevši 25. lipnja 1880. u Zagrebu nakon teške bolesti, a pokopan je na Mirogoju. Koharić svoju lijepu i pomno sabranu, bogatu stručnu biblioteku ostavlja po pola sjemenišnim knjižnicama u Đakovu i u Zagrebu. Bogoslovnom fakultetu ostavlja slike biskupa Strossmayera, prvih sveučilišnih profesora i prvih bogoslovnih profesora. Biskup Strossmayer je za dr. Koharića rekao da je bio «učen, značajan, revan i uzoran».

Dr. Ferdinand (Ferdinando) BELAJ (1852.-1915.)

Rodio se 2. siječnja 1852. u Stupniku kraj Zagreba. Gimnaziju je završio u Zagrebu, a bogoslovlje učio u centralnom sjemeništu u Budimpešti. Godine 1874. primio je svećenički red. Nastavio je studij u Augustinskom zavodu u Beču gdje je 1876. postigao doktorat sv. bogoslovlja. Vrativši se u domovinu ponajprije postaje vjeroučitelj u Višoj djevojačkoj školi u Karlovcu, zatim u Gornjogradskoj gimnaziji u Zagrebu, pa nadstojnik nauka te podravnatelj u plemićkom konviktu. Poslije smrti dr. Janka Koharića, kanonsko pravo su, kao suplenti, predavali profesori najbliže katedre: dr. Josip Rieger i dr. Martin Štiglić. Godine 1882. dr. Ferdinand Belaj se natječe za "stolicu crkvenoga prava" na Bogoslovnom fakultetu, 1884. postaje izvanredni profesor, a 1886. imenovan je redovitim profesorom Sveučilišta u Zagrebu. Dekansku službu vršio je u više navrata: ak. god. 1887./88., 1895./96., 1898./99., 1904./05. i 1907./08. Godine 1910. je bio umirovljen. Profesorsko djelovanje dr. Belaja sastojalo se u predavanjima i pisanju znanstvenih rasprava i knjiga iz crkvenoga prava. U Katoličkom listu napisao je mnoge vrijedne pravne rasprave o arhiđakonima, pridržajima, nezakonitoj djeci, dvoženstvu, neoporučenoj ostavštini biskupa… Napisao je i knjigu Povijest crkve Kristove za srednja učilišta, Zagreb 11882. i 21892., a njegovo kapitalno djelo je veoma vrijedno veliko pravno djelo: Katoličko crkveno pravo, Zagreb 11893., te prerađeno i popunjeno drugo izdanje iste knjige iz 1901. koja ima 633 stranice. To je djelo imalo veliki utjecaj na kanonskopravnu znanost i nazivlje, a bilo je zapravo prvo djelo takve vrste napisano na hrvatskom jeziku. Ferdinand Belaj je bio počasni prisjednik Nadbiskupskog duhovnog stola, apostolski protonotar, sinodski ispitatelj, nadbiskupski blagajnik i branitelj ženidbenog veza. Umro je od sušice u Zagrebu 3. prosinca 1915., a pokopan je 5. prosinca na Mirogoju.

Dr. Angelo Ivan RUSPINI (1872.-1934.)

Rođen je 26. svibnja 1872. u Osijeku. Ostavši kao dijete bez roditelja, odrastao je u osječkom sirotištu. Gimnaziju je završio u Osijeku i biskupskom liceju u Đakovu. Nakon ispita zrelosti upisao se u sjemenište u Đakovu gdje je boravio dvije godine, a poslije toga nastavio studij u Innsbrucku gdje je 1895. zaređen za svećenika. Doktorat je postigao 1897. Tijekom života pomagao ga je biskup Strossmayer. Dr. Ruspini po povratku u domovinu predaje filozofiju u Đakovu, a od 1899. do 1910. crkveno pravo i povijest. U Zagrebu 1908. uspješno završava postupak habilitacije za docenta. Suplentom kanonskoga prava na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu imenovan je 1910., izvanrednim profesorom 1911., a redoviti profesor postaje 1913. Službu dekana na Bogoslovnom fakultetu obnašao je pet puta. Bio je i rektor Kraljevskog sveučilišta Franje Josipa I. u Zagrebu za ak. god. 1918./1919. Profesorsko djelovanje dr. Ruspinija sastojalo se u zanimljivim i duhovitim predavanjima te u pisanju znanstvenih rasprava i stručnih mišljenja i referata potrebnih biskupima i Svetoj Stolici. Mnoge i vrijedne rasprave objavljivao je u Glasniku biskupija bosanske i sriemske, u Katoličkom listu i u Bogoslovskoj smotri. Napisao je i skriptu Crkveno pravo te izdao priručnik ‘Zbor Duhovne mladeži zagrebačke’, MCMXXIX koji ima 357 stranica. To djelo je zapravo tumačenje odredbi Zakonika kanonskoga prava iz 1917. Angelo Ivan Ruspini bio je bilježnik i predsjednik Biskupijskog suda u Đakovu te prosinodalni ispitatelj, a u Zagrebu prisjednik, izvjestitelj i vijećnik NDS-a te prosinodalni ispitatelj i papinski počasni komornik. Bio je ljubitelj prirode, posebno planina. Dana 2. listopada 1934., na izletu, penjući se na brdo u blizini Zidanog Mosta, umro je od srčane kapi. Sprovod je vodio nadbiskup koadjutor dr. Alojzije Stepinac. Pokopan je 5. listopada u Zagrebu u kripti Krista Kralja na Mirogoju, a nadgrobni mu se spomen nalazi u spomenutoj crkvi.

Dr. Franjo HERMAN (1882.-1949.)

Franjo Herman rođen je 14. studenoga 1882. u Osijeku gdje je završio gimnaziju položivši ispit zrelosti 1902. Teologiju studira u Đakovu, a zaređen je za svećenika 1906. Kratko vrijeme bio je kapelan u Vinkovcima, a iste godine na jesen poslan je u Zavod sv. Augustina u Beč gdje 1908. na Bogoslovnom fakultetu bečkog Sveučilišta postaje doktor bogoslovlja. Vrativši se u domovinu vrši kapelansku službu u Erdeviku, a od 1909. je vjeroučitelj u gimnaziji u Srijemskoj Mitrovici. U listopadu 1910. imenovan je profesorom kanonskoga prava i dogmatike na Bogoslovskom učilištu u Đakovu, gdje predaje do 1926. Bio je ravnatelj sjemeništa, predsjednik Ženidbenog suda, a obavljao je i mnoge druge službe u Đakovačkoj biskupiji. Poslije iznenadne smrti profesora dr. Ruspinija (listopad 1934.) kanonsko pravo, kao suplenti i honorarni nastavnici, predavali su već zaposleni profesori na KBF-u: dr. Dragutin Kniewald i dr. Andrija Živković. Akademske godine 1937./38. dr. Herman dolazi iz Đakova na ispražnjenu katedru kanonskoga prava Bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Imenovan je redovitim profesorom crkvenoga prava. Tu znanost predaje na našem Fakultetu sve do umirovljenja 1948. Akademske godine 1938./39. bio je izabran za dekana. Prihvatio je tu službu, ali zbog naglog pogoršanja zdravlja (nagluhost), nije ju preuzeo. Herman je smrtno stradao u prometnoj nesreći u Zagrebu 7. veljače 1949., a pokopan je u obiteljskoj grobnici u Đakovu. Dr. Franjo Herman bio je veoma cijenjen i kao odgojitelj i kao profesor; imao je bogato znanje i iskustvo, pogotovo u pitanjima crkvenoga prava. Mnogi su ga tražili savjete, a u teškim vremenima za Crkvu i hrvatski narod bio je stručni pravni savjetnik Biskupske konferencije u Zagrebu. Profesorsko djelovanje dr. Hermana, i u Đakovu i u Zagrebu, sastojalo se od stručnih predavanja, pisanja znanstvenih rasprava, stručnih mišljenja i referata potrebnih biskupima i Biskupskoj konferenciji u Zagrebu te od davanja savjeta svima koji su mu se obraćali. Cijeli život je proučavao, tumačio i predavao kanonsko pravo. Napisao je veliki broj znanstvenih članaka, rasprava i prikaza u kojima je obrađivao mnoga područja crkvenoga pa i građanskoga prava. Tiskao je i nekoliko manjih djela, a neka su ostala u rukopisu. Najvrjednije njegovo djelo jest prijevod prvog službenog Zakonika Katoličke crkve iz 1917. On je jedini preveo cijeli Pio-Benediktov Codex iuris canonici i sve njegove sastavne dijelove, štoviše, neke kanone je i protumačio. Taj hrvatski prijevod je dovršio 1944., a dorađivao ga je sve do smrti. Dobio je sva odobrenja mjerodavnih crkvenih vlasti za tiskanje, ali ne i potrebni papir od građanskih vlasti. Naime, tadašnja vlada NR Hrvatske, u svom odgovoru u kolovozu 1948., napominje da će papira biti «vjerojatno tek polovicom naredne godine». To on nije doživio jer je u veljači 1949. smrtno stradao u nesreći. Nemilost i nesklonost teških prilika i vremena, a i nezainteresiranost moćnih za taj vrijedan i značajan prijevod, nisu dosudili uspjeh naporima i djelu Franje Hermana sve do sada.

Dr. Franjo CVETAN (1911.-1986.)

Rođen je u Petrovini 2. veljače 1911. Nakon završetka klasične gimnazije u Zagrebu (1930.), pohađa Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu gdje diplomira 1935. Za svećenika Zagrebačke nadbiskupije je zaređen u lipnju 1934. U Papinskom hrvatskom zavodu sv. Jeronima u Rimu boravi od 1935. do 1940. Studirao je kanonsko pravo na Apolinaru gdje je doktorirao 11. srpnja 1941. disertacijom Constitutiones synodales Episcopi zagrebiensis Maximiliani Verhovec et Josephinismus in Croatia (Zagreb 1942.). Svećeničko i znanstveno djelovanje Franje Cvetana odvijalo se na KBF-u i Nadbiskupskom duhovnom stolu u Zagrebu. Na prijedlog profesora dr. Franje Hermana, Fakultetsko vijeće izabire dr. Cvetana 25. svibnja 1943. za asistenta pri Katedri kanonskoga prava KBF-a. Nakon smrti dr. Hermana on postaje njegov nasljednik i pročelnik iste Katedre. Godine 1953. imenovan je predavačem, 1962. docentom, 1969. izvanrednim, a 1976. redovitim profesorom na KBF-u. Na Fakultetu djeluje do kraja ak. god. 1981./1982., kada je umirovljen. Prof. Cvetan predavao je i na našem Katehetskom institutu (od 1965. do 1976.) te na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu (od 1968. do 1971.). Na Nadbiskupskom ženidbenom sudu u Zagrebu vršio je različite službe, a godinama je bio i sudski vikar. Kao pravnik je odgovarao na mnoga pitanja iz kanonskoga prava pojedinih ordinarija, svećenika i vjernika. Pružao je pravne savjete redovničkim zajednicama. Dr. Cvetan je napisao i izdao kao knjigu gore spomenutu disertaciju. Objavljivao je u časopisima rasprave o pravnim pitanjima. Za slušače kojima je predavao napisao je (skripta-ciklostilom) komentare pojedinih knjiga Pio-Benediktova Zakonika kanonskoga prava iz 1917.: Crkveno pravo (De personis), Zagreb 1960.; Crkveno pravo (De matrimonio), Zagreb 1960.; Crkveno pravo (De delictis et poenis), Zagreb 1961.; Općenite odredbe kanonskoga prava (Prva knjiga Kodeksa), Zagreb 1962.; Uvod u kanonsko pravo (propedeutika), Zagreb 1967.; Župske uredske dužnosti, Zagreb 1970.; Postupno pravo u ženidbenim parnicama s posebnim obzirom na dušobrižnike, Zagreb 1971. Dana 9. listopada 1986. dr. Franjo Cvetan preminuo je u Zagrebu, a pokopan je u svojem rodnom mjestu Petrovini 12. listopada.

Mr. Stjepan VEČKOVIĆ (1944.)

Rodio se u Mihovljanu 12. prosinca 1944. Nakon završetka Interdijecezanske srednje škole za spremanje svećenika u Zagrebu (1963.), pohađao je Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu gdje je diplomirao 1969. Za svećenika Zagrebačke nadbiskupije zaređen je 29. lipnja 1969. U Papinskom hrvatskom zavodu sv. Jeronima u Rimu boravio je od 1969. do 1976. Studirao je kanonsko pravo na Papinskom Lateranskom sveučilištu gdje je postigao stupanj magistra prava. Na prijedlog pročelnika Katedre kanonskoga prava dr. Franje Cvetana, Fakultetsko vijeće je izabralo mr. Večkovića za asistenta. Kao asistent predaje od ak. god. 1976./77. do 1995./96., a od 1996./97. je predavač do kraja ak. god. 2001./02. Predavao je također na Katehetskom institutu KBF-a u Zagrebu. Kao stručnjak je sudjelovao u prevođenju Zakonika kanonskoga prava iz 1983. koji je tiskan u Zagrebu 1988. i s izvorima 1996. Objavio je nekoliko članaka, a najznačajniji je Suradnja biskupa Zagrebačke metropolije i djelovanje metropolijskih ustanova tijekom 150 godina, u: Zagrebačka crkvena pokrajina. Zbornik radova znanstvenoga skupa «150. obljetnica uspostave Hrvatsko-slavonske crkvene pokrajine i uzdignuće Zagrebačke nadbiskupije na stupanj nadbiskupije. Marija Bistrica 10.-11. prosinca 2003., Zagreb 2004.: 299-309. Od 1977. vrši službu branitelja veze kod Nadbiskupskoga ženidbenoga suda, a od 2000. kod Međubiskupijskoga prizivnoga suda u Zagrebu. Danas vrši službu kancelara Nadbiskupskoga duhovnoga stola u Zagrebu.

Danas na Katedri kanonskoga prava KBF-a u Zagrebu djeluju:

dr. Matija BERLJAK (1945.)
dr. Josip ŠALKOVIĆ (1971.)
mr. Lucija BOLJAT (1980.)